Bože, bože…

Povod za pisanje nakon ovoliko vremena nije lijep. Bilo je mnogo ljepših povoda, ali nekako te ovakvi tužni i besmisleni trenuci najviše nagnaju da napišeš koju riječ. Moram napisati jer ću inače puknuti od teškog osjećaja koji mi pritišće i mrvi dušu…. Ne, neću plakati nad svojom tužnom sudbinom, jer moja zapravo i nije toliko…

Nastavi čitanje →

Okus besmisla

Trebalo je da prođu godine da prihvatim bar dio onoga što čini život, a proces prihvatanja izgleda nikad neće biti gotov. Neki ljudi shvate odmah, prilagode se i nastave živjeti (što god to podrazumijevalo). Ja sam lupala glavom o zid i lupam još uvijek, s malom razlikom što sad lupanje prešućujem, a kad me pitaju…

Nastavi čitanje →