Bože, bože…
Povod za pisanje nakon ovoliko vremena nije lijep. Bilo je mnogo ljepših povoda, ali nekako te ovakvi tužni i besmisleni trenuci najviše nagnaju da napišeš koju riječ. Moram napisati jer ću inače puknuti od teškog osjećaja koji mi pritišće i mrvi dušu…. Ne, neću plakati nad svojom tužnom sudbinom, jer moja zapravo i nije toliko…
Okus besmisla
Trebalo je da prođu godine da prihvatim bar dio onoga što čini život, a proces prihvatanja izgleda nikad neće biti gotov. Neki ljudi shvate odmah, prilagode se i nastave živjeti (što god to podrazumijevalo). Ja sam lupala glavom o zid i lupam još uvijek, s malom razlikom što sad lupanje prešućujem, a kad me pitaju…
Druželjubivost
Uviđam da sam poprilično asocijalna osoba i da moje granice "prihvatljivosti" drugih sve su uže. Ne mogu se više ni prisliti da imam kontakte s dosta ljudi, Što bi se reklo, suprotnost sam druželjubivoj osobi, a društvo mi samo mogu biti ljudi o kojima je prvi dojam lijep, i ne samo lijep, već osjećaj opuštenosti,…
…..
Više nema ni riječi ni suza…Kako onda opet nastaju, otkud naviru, zašto dolaze i ne daju mira?
Besmislenost besmisla
Kada dođeš u paradoksalnu tačku u kojoj otkriješ čak i besmislenost besmisla, zapitaš se je li to napokon kraj. Nije valjda da ima još? I što bi neko rekao: "Plači"…onda kad više ništa nema i kad više ništa ne očekuješ. Agonija je trajala predugo…
Šutim…
Sve je prelijepo ili preružno da bih pisala o bilo čemu. Zato šutim….