U životu ovom, sve je san...

Nije mi se vratila inspiracija, ali malo sam se odmorila, pa sam dobila želju da nešto napišem.

Kao što naslov kaže, riječ je o foliranju kojem sam sklona da bih zavarala trag. Tako i ono što ovdje napišem, možda jeste istina, a možda i ne. Vodim se povlačenjem lutkarskih konaca (tu umjetnost savladala sam zahvaljujući dobrom učitelju, koji mi je osvijestio moje sposobnosti, :D iako sam ja bila jako talentirana učenica, pa mi nije trebalo mnogo sa postanem svjesna) zato što sam svjesna da ovo čitaju i neki (ne)dobronamjerni ljudi, međutim, to nije jedini razlog. Ja zaista uživam kad mi šalju signale da čitaju i slavodobitno mi nakače na neka druga mjesta na kojima pišem, nešto po čemu mogu skontati da oni kao znaju nešto "o mom tajnom životu". Naučila sam odavno da internet i jeste onakav kakvim ga doživljavam već nekoliko godina - mjesto na kojem niko nije ono za što se u stvarnosti predstavlja i ono što u stvarnosti jeste - ovo je druga strana stvarnog života u kojoj možeš biti sve što poželiš, a možeš iznjedriti i svoje najmračnije strane, porive i želje - bez posljedica. Ko voli igru - igra. Ja jako volim da se igram, a najviše volim da proučavam ljudsku psihu.

I tako...uživajte u mojim riječima, jer i ovo sad što sam napisala možda jeste istina - a možda i ne...

Pada mi na pamet da poslušam savjet i počnem pisati recepte ovdje. Ionako ništa pametno ne pišem, a inspiracija mi je ravna nuli. Čini se da sam najmaštovitija u kuhinji. :D

Međutim, želja za pisanjem nije dovoljna da u ovo snjegovito jutro zaista i napišem taj recept. Ne osjećam inspiraciju čak ni za recept za kljukušu, koju pravim tako dobro da bi je svi koje poznajem jeli svaki dan kada izađe iz moje pećnice.

A ništa, odoh da tražim neku zanimljivu seksualnu temu u bespuću interneta - možda dobijem inspiraciju, ako ni za šta drugo a ono bar za pisanje "recepata". :D

Laku noć i dobro jutro! :)

Sinoć, tj. jutros u gluha doba probudla sam se s mišlju o tome šta trebam napisati ovdje. To je očito znak da zaista trebam pisati (kakav logičan zaključak - divim se sama sebi :D).

Dakle, odgovorno tvrdim da su simetrične ljubavi izuzetno rijetke. Tačnije rečeno, dubina osjećaja nikad nije jednaka kod dvoje ljudi koji se vole. Uvijek jedno od njih voli više, trudi se više, tačnije, proživljava dublje...i to uopće ne mora značiti da onaj koji je suptilniji ili bar misli za sebe da je suptilniji, doživljava i dublje. Jednostavno postoje ljudi koji nas privuku tako snažno da se ne možemo oduprijeti njihovoj privlačnosti, a realno, ti ljudi uopće ne moraju biti ništa posebno - obično i nisu. I mi se trudimo da privučemo njihovu pažnju, čak to ponekad radimo i nesvjesno. S druge strane, postoje ljudi koje mi ovakvi nesavršeni magnetično privučemo, a da uopće nismo svjesni kako smo djelovali na njih.

Šta se desi? Svako voli da se neko oko njega trudi i obično padnemo na upornost, to je tužna istina. I mi zavolimo osobu zato što ona nas voli. Ali, uvijek u kutku srca ostane onaj neko zbog koga su žmarci bili jači, intenzivniji i s kim bi vjerovatno izgorjeli, da smo samo imali priliku. Nekad se takva prilika pruži, a mi je ne iskoristimo, ili iskoristimo pa se kajemo, ima tu raznih varijacija. Konstanta je da ostajemo s onim za koga osjećamo da nas voli, a ne s onim za kim umiremo.

Neki dan pročitah jednu dobru misao, koja me, između ostalog, i navela da napokon ovdje napišem sve ovo o čemu razmišljam dugi niz godina. Misao glasi: "Uvijek neko nekoga primora da ga zavoli." Zvuči kao tortura, kao silovanje, kao nametanje...i ponekad baš to jeste. Zašto onda ostajemo s ljudima koji nas vole i nameću nam se, a ne s onima za kojima umiremo? Možda je to prirođeni mazohizam? Ma nije samo to - postoje ljudi koji ne vole da se nameću, ne vole da siluju druge...a i lakše je ostati u sigurnom zagrljaju onoga koji nas voli nego riskirati u zagrljaju nekoga ko ne umire za nama...možda se ja samozavaravam, možda samo idemo manjom linijom otpora, ko zna?

Ponekad se zapitam šta je prijateljstvo - jesu li  i u prijateljstvu asimetrični odnosi? Čini mi se da nisu...ali o tome drugi put, nek' nešto ostane i za kasnije. :D

P.S. Dobila sam kritiku što ukidam mogućnost komentiranja, pa evo, odsad ponovo ostavljam tu mogućnost. :)

Sad čitam onaj prethodni post i moram reći da sam nenamjerno slagala. Da, i ja to radim. Eh, sad je pitanje kako sam nenamjerno slagala? :D Pa fino...pogrešno razmišljam. Nije da mi niko neće pomoći, pomažu mi ljudi - kad ima tražim pomoć. Ali, ja iz dna duše mrzim da tražim pomoć. Želim da me čitaju. Naravno, previše je to za očekivati od većine ljudi...bez obzira na to kakvi bili.

Neki jednostavno nemaju tu suptilnu notu za čitanje - iako me vole, a drugi koji je imaju - njima nisam toliko važna da bi se usredsredili na mene i pružili mi ruku.

I šta mi preostaje?

Da napišem ovdje kako mi je potrebno da me neko pročita. Možda neki vjerni čitalac odluči da izađe iz sjene... :D